Vsebino je zapisal Rifet Alić (v bosanščini) za projekt ZGODBE IZ STANOVANJA, ki ga organizira Društvo Novus (Velenje). K izražanju misli, vljudno vabljeni vsi!
Ja sam Rifet Alić, imam 24 godine i dolazim iz Bosne i Hercegovine. U Sloveniji sam godinu i po dana, živim u Velenju, a trenutno radim u Gorenju.
Sva ova nastala situacija sa koranavirusom, me sječa na moj život u Bosni i Hercegovini, kao dječaka gdje sam bio danima zatvoren u kuči, samo radi toga što nisam želio živjeti pod maskom. Jer sam bio drugačiji.
A ljudi ne mogu prihvatiti nešto drugačije. Navikli su na isto. Ja sam rodjen kao ČOVJEK, živim kao ČOVJEK i volim kao ČOVJEK. Ali volim zabranjeno – tako su mi rekli. Rekli su mi, da ne smijem da volim. Zbog toga su me osudjivali i zbog toga sam tražio mir i slobodu u svoja četiri zida. Bio sam zatvoren danima, plašeci se ljudi – kao što se sad ja, a i milioni drugih ljudi, plašimo virusa i zatvoreni smo zbog istog.
Samo virus napada sve, a u tom periodu ljudi su samo napadali mene. Ljudi su me doživljavali kao vanzemaljca, ali sam pobjedio prvenstveno sebe, pa onda sve drugo. Evo me, danas sam sretan čovjek. Živim, volim, praštam, a ljubav mi je zaštitni znak. Isto tako sam siguran, da čemo pobjediti i ovaj virus jer – šta je jedan mali virus na sve one zle ljude koje srečemo kroz čitav život? Šta je jedan virus na svu mržnju i zlobu, koja decenijama vlada svijetom? Šta? Ništa !!! Ja mislim – ništa!
Ja dolazim iz jednog malog mjesta Mahala i rodjen sam u porodici punoj ljubavi. Ko beba sam rastao iz dana u dan bez, da je bilo tko slutio, da ču ja izrasti u nešto drugačije…Sa drugim pogledima na svijet i sa drugim idealima.
Djetinstvo je bilo bezbiržno, ali i teško. Otac i mama nisu radili, a porodicu su mogli izdržavati. Njih dvoje su se borili, da meni, kao dijetu i starijim sestrama, ništa ne fali. Uspjeli su u tome. Pružili su nam sve. I ako kroz život uvijek nešto treba – meni je bilo dovoljno, da imam njihovu ljubav. Mama je često znala reči: » nismo siromašni, imamo dovoljno ali ne za te stvari. Imamo dovoljno za hranu. Ostalo če biti drugi put!« I bilo je drugi put. Nikada me nije slagala.
I tako iz dana u dan život je išao naprijed, a moje misli i borba u glavi sa realnom slikom, gdje živim, često vodili su bitku. Znate? Kad se vi osječate, da ste nešto drugo, a živite u svijetu gdje to drugo nije kao " uredu " ,onda počnete, da gubite sebe, svoje snove i svoj život, jer jednostavno okruženje i sistem je takavo, da vam daje pravila i servira način života i smjernice, koje kao morate poštovati.
A zapravo ne moramo ništa! Dovoljno je samo, da volite sebe i da se uzdignete iznad, da slijedite svoje snove i svoj život! Da budete svoji, jer niko vam ne pomaže, da gradite svoje snove, zato nikada i ne dozvolite, da ih drugi ruše!
Niste vi krivi za nečije neostvarene želje.
Ja sam počeo shvatati, da sam drugačiji negdje več u osnovnoj školi. Da, drugačiji kao je i ovaj virus sada. On je drugačiji ali je trenutno u čitavom svijetu. Tako sam i ja znao, da sam drugačiji, ali da negdje postoje i žive ljudi, kao ja.
Da su sretni, da ne žive u strahu i da mogu reči, šta vole. Da smiju živjeti svoje snove i svoj život bez, da budu u strahu, da če biti ismijani, ubijeni ili bježeči od ljudi. Da ne treba, da su zatvoreni u četiri zida.
Zato sam ja rodjen kao beba, živim kao čovjek. Zovem se Rifet, a nosim ožiljak bola, tuge i zlobe od ljudi – jer samo volim rozu boju.
Sa 14 godina sam spoznao, da sam baš drugačiji i priznao sam sam sebi. Znate, sve je lakše priznati sebi, nego drugima. Priznao sam sebi. A živio sam u strahu. Živio sam u neznanju šta i kako dalje. Bio sam svjestan, da to ne prihvataju ljudi u mom okruženju. I kako, da jedan dječak onda tu živi svoje snove?
Ja sam bio i sklon, da se družim samo sa djevojčicama. One su me uvijek nekako lakše prihvatale. Čak su me zezale, da sam i više ženstveniji od njih. I tak, dok su me one zezale, muški su me gledali sa prezirom.
Prvi prezir i prvu bol, koju sam osjetio jer samo volim rozu boju, bilo je u srednjoj školi, gdje su se tri muškarca spravila na mene i počeli su me udarati iz čista mira. Udarali si me nogama, rukama i smijali se nad mojom glavom.
Zamislite se, u situaciji, da sam u tom trenutku bio vaše dijete? Jeste? Znam, teško je, zato pričajte sa vašom djecom. Ne dozvolite, da plod vaše ljubavi ugase zli ljudi i da ruše snove vaše djece. Ja sam bio dječak od 15 godina, dijete koje je imalo snove, da živi u svijetu ljubavi i dobrote, jer sam odrastao u takvoj porodici, gdje su me učili, da je svijet dobro mjesto.
Ali na žalost, ja sam spoznao sve, osim tog dobra. Mada ti zli ljudi nisu u meni mogli ubiti nadu – ja i dalje čvrsto vjerujem, da u svakom čovjeku postoji zrno dobra. Samo moramo doči do toga. Ja sam često zbog svoje feminiziranosti i roze boje bio ismijan. Drugi su me pljuvali i udarali po školskim hodnicima, gasili od mene cigarate i pravili klauna od mene. Ta tortura je trajala više od dvije godine, a ja sam šutio. Mislio sam, da ako me danas ubiju, sutra neče. I ništa mi nije bilo jasno, jer ja njih nisam dirao ili provocirao.
Došao sam na svijet, da volim i da živim. A ne, da budem još jedna žrtva medija, svijeta i onog što drugi žele. Ali vremenom sva njihova mržnja i zloba su dobili kod mene poene. Ja sam te negativne stvari pretvarao u dobro. Isto tako sada ljudi – kuči ste nikad duže.
Dobili ste priliku, da budete u okruženju porodice i da ste svi zajedno. Zato se zabavite, pecite palačinke, zagrlite jedni drugog. Recite koliko jedni drugima značite i ne dozvolite, da jedan virus unese paniku u vaš dom. Več tu paniku, kojom nas svakodnevno zasipaju, pretvorite u ljubav do onih, koji vam znače – baš kao što sam i ja pretvorio sve negativno u pozitivno, jer sam sebi dao zadatak, da ču se držati ljubavi. Mržnja preveliki teret, da bi je nosio.
Nikad nisam bio u trendu, da ako nešto radi devet ljudi, da ja moram biti deseti. Radije biram biti sam, nego sa ljudima, sa kojima se osječam usamljeno. Moj život je borba. A ja sam borac! Nikad žrtva! Jer čak i ono najlošije u životu, nekad zna biti dobro.
Zato nikad ne osudjujte, nikad ne napadajte drugačije i drugo, jer ne znate, sa kakvom se ko bitkom bori i šta nosi. Ne sudi drugima, ako nisi spreman nositi njegove cipele. Ja sam svoj život pretvorio u jedan brod, koji plovi i svaki udar valova, vode i drugih stvari od brod, ja od toga pravim svoju priču, svoj život i svoje snove.
Sad sam zatvoren, a pišem nikad slobodnije. Dok pišem, naviru sječanja, gdje sam bio i šta je bilo od mog sretnog djetinstva. Ako se može reči, da je bilo sretno.
Iz moje zemlje Bosne i Hercegovine, pa do zemlje cviječa Holandije, lijepog Luxemburga, bogate i divne Švicarske, fine Austrije, civilizovane Njemačke i sada tople Slovenije. Kroz svoja putovanja upoznao sam mnoge različite ljude, različite kulture. Upoznao na hiljade drugih karktera ali sam ostao dosljedan sebi – svom životu, svojim snovima i svojoj rozoj boji.
Ja svoju zemlju nisam napustio, jer sam tako želio. Napustio sam ju zbog poremečenog političkog sistema, u potrazi, za svojim snovima i kutkom sreče pod ovim plavim nebom – gdje ču biti sretan, baš kakav jesam. Iz moje zemlje odlaze ljudi zdravog razuma. Jedni samo odlaze, a drugi se i vrate.
Ja se rado vračam u svoju zemlju zbog svoje porodice – majke, oca i sestara. Zbog emocija i uspomena, koje me uvijek uzdrmaju. Svjestan sam, zašto sam danas ovde. Želim reči, da svi mi tragamo za sobom i nikad nemojte stati, dok sebe ne pronadjete.
Bolje biti loš orginal, nego odlična kopija.
Zbog toga sve dok ne stanete pred ogledalo i ne bude osoba u ogledalu sretna, nemojte stati. Svi smo mi individue za sebe i boje za sebe. A duga ima sedam boja – svaka boja dugu krasi na njen način, a tako je i svaki čovjek boja za sebe. Jedni su odlučili, da u svijetu, koji je crn i siv, budu crne boje. Ja sam odlučio biti ljubav i biti roza boja.
Nikada nemojte dozvoliti, da slabim ljudima poželite loše. Baš naprotiv. Poželite im dobro, jer čovjek kad je sretan i zadovoljan svojim životom, druge pusti na miru. Ja sam prošao svašta – od teškog odrastanja, do snalaženja u drugim zemljama i do… Do opet sad zatvorenog prostora. Ali svima, koji su me godinama napadali, ja želim sreču – jer ko sam ja, da sudim i da vračam udarce, kad život vremenom vrati sve! Večina stvari, što vam ljudi rade, ne govori o vama, nego o njima samima.
Meni je bitno, da sam ja živ i zdrav, da imam porodicu i par iskrenih prijatelja. Molim Boga, da nikad ne budem kao večina, jer nije crna ovca čudna, nego su bijele sve iste. A ljudi, ko ljudu, su kao vozovi – odlaze, dolaze i prolaze kroz moj život, a na meni je, kako ču ih doživjeti i kakvu ču im ulogu dati. Zato dragi – moji iskoristite život pre nego on iskoristi vas!
Na žalost živimo u takvom sistemu, da su prave vrijednosti odavno izgubile smisao.
Svi negdje žure, trče, a za prave vrijednosti nemaju vremena. Nekada se pitam – da sam promašio planetu, jer meni ideale koje drugi žele – pravaru, mržnju, zlobu, nasilje – su strani pojmovi.
Ja glasam za ljubav i mir u svijetu, a porodica mi je nešto najsvetije. Ko zna, zašto je i ovaj virus dobar, jer, ako su svi loši ljudi od mene napravili jak karakter i da sad mogu glasno da pričam o ljubavi i dobroti – možda i ovaj virus otvori vaša srca i duše.
Nije bitno, ko smo, ni šta radimo, ni koliko novca imamo, ni kakvu garderobu nosimo… Sad smo svi jednaki i svi se molimo za zdravlje i slobodu.
Zato, ne mjenjaj se radi drugih, jer češ izgubiti sebe, a drugi te opet neče cijeniti. Budi svoj!
Voli, ljubi, praštaj, grli, skači, vrišti, lomi… Život je jedan! Nemoj, da se kaješ, kada dan prodje. Jer taj dan nikad se neče više vratiti!
Poljubi i zagrli one, koje voliš, a imaš ih blizu sebe. Nazovi prijatelja. Pitaj kako je. Pomazi mačku i nahrani psa. Ubrzaj korak na pješačkom prelazu. Ako negdje ulaziš, a ima još ljudi iza tebe, zadrži vrata – nek udju i drugi. Ne deri se na prodavačicu, jer nije stigla zamjeniti cijenu. Ne budi ljut na doktora, jer nije ljubazan – možda ima porodični problema.
Osmjehni se i pozdravi stranca na ulici, jer kad padne noč – nek ti duša bude čista, a srce mirno. Ništa ljepše – kad možeš mirno spavati…
Ne kreči se kako puše vjetar. Budi vjetar i ruši ih sve! Držite se ljudi i vidimo se nekada u rozoj boji!
Zapisal: Rifet Alić, Foto: Ithalu Dominguez, pexels.com
Društvo Novus poziva k projketu Zgodbe iz stanovanja – svoje zgodbe, pesmi, razmišljanja – karkoli – lahko še pošljete na: sara.bajec@drustvo-novus.com. Društvo namerava po koncu epidemije izdati knjigo z vašimi zapisi! Poleg tega bodo najboljši zapisi objavljeni tudi na naši spletni strani www.velenjcan.si, v stranski rubriki Zanimivo. Hvala, ker delite in sodelujete!
